Runovići imaju dugu i burnu povijest. U rimsko doba ovdje je bilo naselje Novae, negdje na pola puta između Salone i Narone. Za ratova u 17. stoljeću između Turske i Venecije stanovništvo se razbježalo, najviše u primorje, da bi se u 18. stoljeću, pod vlašću Venecije, a potom Austrije, doselilo i umnožilo. U to doba oskudno se živjelo od žita i sitne stoke, a često je harala glad. Pred kraj 19. i u 20. stoljeću sadi se duhan i uzgaja loza. Te kulture, uz kukuruz, donedavno su bile osnova života. No to nije bilo dovoljno, pa se odlazilo na sezonske radove u Hercegovinu, na školje, u Slavoniju. Masovnije migracije u prekomorske zemlje, najviše u Ameriku, počele su uoči prvog svjetskog rata, da bi se kasnije nastavile u nekoliko valova. Najdalekosežnije posljedice ostavila je migracija šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su ljudi iz Runovića, kao i iz drugih naših krajeva, krenuli na rad u Zapadnu Europu, najviše u Njemačku. Zahvaljujući zaradama tih migranata-gastarbeitera, kako su ih popularno nazivali, osjetno se poboljšao standard i izmijenio način života u selu.
Runovićani su mahom sudjelovali u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine, a 11 mladih ljudi dalo je svoje živote za slobodnu Hrvatsku.
Prema popisu 2001. godine selo je imalo 2.023 žitelja, što je znatno manje nego 1971. godine kada ih je bilo 2.598. Ljudi je sve manje zato što su mnogi iselili u inozemstvo i u druge krajeve Hrvatske, najviše u Zagreb, Split i Osijek. Od pedesetih godina migraciju je pospješivalo masovno školovanje, o čemu svjedoči podatak da je preko 300 Runovićana završilo fakultete i više škole.
Najstarija, u život sela duboko ukorijenjena, kulturna i duhovna institucija je crkva Gospe od Karmela, sagrađena 1869. godine, sto dvadeset godina nakon što je utemeljena runovićka župa. Osnovna je škola otvorena tek 1937. godine, a nova moderna školska zgrada sa sportskom dvoranom sagrađena je nedaleko crkve podno brežuljka Kamenje. Stari kameni mostovi natkriljuju rijeku Vrljiku i njenu pritoku Jarugu, na kojima više nema nekadašnjih živopisnih i bučnih mlinica.
Runovićani su ponosni na svoj nogometni klub "Mračaj", iz kojeg je poniklo nekoliko ponajboljih hrvatskih nogometaša. Posljednjih godina zapažene uspjehe postiže kajakaški klub koji je postao okupljalište mladih sportaša.
Danas su Runovići urbanizirano naselje u lijepom prirodnom ambijentu, leđima naslonjeno na Mračaj i njegove obronke, a licem okrenuto polju. Nažalost, zbog iseljavanja i devitalizacije stanovništva, prirodni su resursi Runovića slabo iskorišteni. Poduzetni i vrijedni Runovićani raselili su se na sve strane svijeta, više ih je drugdje nego u selu. Ipak, mnogi se često vraćaju, obično za ljeta i blagdana, a ima i onih koji u Runovićima žele sabrati svoj život, vratiti se iskonu.
Budućnost Runovića u rukama je mladih ljudi koji će tamo ostati i graditi svoj život. Svi oni koji su otišli trebaju ih poduprijeti, a to će najbolje činiti održavajući vezu s rodnim selom, pomažući njegov razvoj i čuvajući kolektivni runovićki duh.
Povijest
