RUNOVIĆI

Pretpovijest

Iz vremena prahistorije imamo nekoliko spomenika u ovoj župi. To su gomile koje sežu skoro u 2.000. godinu prije naše ere. U njima su se pokopavali ondašnji stanovnici ovog kraja. Raznih; su veličina a sve su formirane u obliku stošca.
Na Sebišini kod Vodanovića-Kovačevih kuća ima jedna velik gomila. Kod Bukine Glavice postoje 3 gomile srednje veličine Velika Gomila nalazi se u Škorinu Docu. U podnožju izmjerena naokolo ima skoro 400 m. U jednom njezinom grobu Iko Skore je našao 2 koplja. Kod Bukine Glavice, a u Škorinoj Ogradi, jedan je osamljeni grob. Inače ima oko samih gomila razasutih grobova. U Ljubičica Ogradama postoje 3 gomile srednje veličine Postoji jedna gomila srednje veličine na Bitanginu Putu. Širina Gomili nalazi se ispod Mračaja. To je gomila većeg opsega. Na Bukinoj Glavici postoje ostaci gradine iz ilirskih vremena.
Runovićani u procesiji Velikog Petka, dok nose križ kroz selo, zaustavljaju se kod tih starih grobnih gomila. Kod svake se izmoli po pet očenaša. U narodu postoji uvjerenje da će se dogoditi nesreća ako se u te stare grobove dira.

Rimski municipij Novae

Za vrijeme rimskog gospodstva u našim krajevima u Imotskoj Krajini bilo je dosta naseobina označenih njihovim pečatom. Nailazimo na dosta mjesta na ostatke njihovih naselja, njihovih putova, raznog novca koji je kolao u tim vremenima, grobova i grobnih spomenika i slično. Običaj je bio kod tog naroda da svoje gradove i jača naselja podiže uz rijeke. U krševitim i bezvodnim mjestima imali su samo svoje utvrde s manjim najnužnijim naseljem.
Današnja župa Runović bila je vrlo pogodno tlo da Rimljani baš tu osnuju jaču naseobinu. Rijeka Vrljika sa svojom pitkom i bistrom vodom učinila je da su na runovičko zmijavačkom terenu osnovali grad Novae (Nove). Novae su bile municipij (općina). Na čelu su bili »duoviri« ili dvojica načelnika. Vlast im je trajala samo godinu dana. Pomagali su im »edili«. Ti su bdjeli nad izgradnjom, tržištem i nad javnom sigurnošću. Takva mjesta u najviše slučajeva naseljavali su plaćeni isluženi vojnici. U najviše slučajeva Italci te kolonisti koji su vodili u gradu glavnu riječ.
Uvaženi arheolog Karlo Patsch u svojoj radnji »Rimska mjesta u Imotskom Polju« postanak municipija Novae stavlja u dosta rano razdoblje. Spominje se 194. god. naše ere po prvi put.
U Novama su služili dijelovi rimskih legija i iza sebe su ostavili kamene spomenike. Rimljani su bili poznati kao uredni ljudi. I ovdje su vojnici kopali kanale i uređivali polje. Cijevima su dovodili vodu u svoj grad. Sam grad su ukrašavali s lijepim građevinama. Ostaci tih građevina zapažaju se i danas u predjelu iznad župske crkve. U Zbirci franjevačkog samostana u Zaostrogu nalazi se nadgrobna ploča s groba vojnika na kojoj piše da je služio u Novama. Simbol rimskih legija bio je orao raširenih krila. Baš takav se našao u Runovićima 1888. god. Od kamena je i po sudu stručnjaka potječe iz 2. st. n. ere.
Nažalost još se nisu nikada vršila sustavna iskapanja na ovom terenu. Nailazilo se kroz stoljeća na razne predmete. Sve se to događalo slučajno kod obrađivanja zemlje. Mnogi numizmatičari stvarali su čitave zbirke od rimskog novca što su ga tu nalazili. Mnogi su se muzeji obogatili s predmetima iz ovog starog grada.
Po ostacima na koje nailazimo moglo bi se zaključiti da je akropola municipija Novae bila iznad današnje župske crkve. Znači da je tu bilo središte grada. Sam grad prostirao se sve do Kamenmosta. Novae su bile za sva ondašnja naselja glavno mjesto. To je bilo sijelo uprave i života čitavog kraja oko Imotskog Polja. Kroz ovaj grad prolazila je glavna cesta koja je vodila iz Narone (kod Metkovića) prema Tiluriumu (Trilju) i Saloni (Solinu). Ostaci tog kamenog puta i danas su uočljivi.
Na crkvenom saboru u Solinu 532. god. spominje se i grad Novae. To bi bila posljednja godina zapisana o tom gradu. Provalom Avara i Slavena u ove krajeve ovog grada nestaje kao što je nestalo i drugih većih i velikih gradova.

Novi vijek

     Imena mjesta, koja su u množini, najčešće izvodimo od naziva plemena koja tu žive. To pravilo možemo primijeniti i za Runović. Pleme Runović živjelo je u današnjem Runoviću u XVI i XVII stoljeću. To nam dokazuje postojanost osmorice uglednih fratara iz tog razdoblja. Neki su od njih bili vrlo utjecajni, učeni i ugledni. Svi oni ističu da su od Imotskog. U jednoj ispravi iz 1599. god, kad se gradila crkva sv. Mihovila u Rašćanima, stoji da je to bilo za života fra Matija Runovića, knežije Tome Juričića. Knežija u ono doba označavalo je kasniji glavarluk. Znači da je fra Matij rođen u sklopu biokovskih sela. Najvjerojatnije to je bilo u Žlibini koja se prostire od Sebišine prema Umljanima i Podosoju. Tu su sve do nedavno stanovala stara runovićka plemena. Pleme je nestalo. Najvjerojatnije je odselilo u Primorje. To su učinila mnoga biokovska imotska plemena. Mogli bismo zaključiti da su Runovići odselili u Podgoru. Imamo vjerodostojan dokaz. Don Pavao Runović rodio se u Podgori 8. siječnja 1665. Bio je župnik u svojem rodnom mjestu. Kad je mletačka vlast 1725. dijelila zemlje pojedinim obiteljima u Imotskoj Krajini, tu nalazimo i don Pavla Runovića. Zadarski katastar zabilježio je posjede koji su njemu dodijeljeni u predjelu današnjeg sela Runović. U posljednje vrijeme nazivi mjesta u množini pretvaraju svoj oblik u jedninu. Imamo primjer kod Metkovića: nekada Metkovići, sada Metković. Tako je i kod naziva Runović: nekada Runovići, sada Runović.
U poslijeratnom razdoblju skoro su potpuno napušteni brdski predjeli. Brdo Grab dijeli Runović od Slivna. Vrh Babnjača je u istočnom dijelu, a Jajna u zapadnom. Između polja i Graba uzdiže se uzdužno brdašce koje stvara gore spomenutu Žlibinu. Ta runovićka kosa ima tri uzvisine: Olu, Mračaj i Todorića Gradinu. Runovićkim poljem teče rijeka Vrljika. Nazivaju je stanovnici »Matica«. Vrlo je korisna za poljoprivredu. U runovičkom polju uzdiže se manja uzvisina nazvana Otok. Kad čitavo polje poplavi, Otok ostaje izvan vode.

Stanovništvo
  
Popis stanovništva 1853. Župu Runović dijeli na zaselke: Zmijavci, Dubrave, Sebišina, Podbrdo i Dubravica. God. 1905. na: Sebišinu, Krč, Humljane, Dubravice, Drum, Mečiljevo, Japlenica i Orašine.
Danas se župa dijeli na:

Runović
Donji Runović
Gornji Runović
Umljani

Nestala plemena

   »Stanje duša« iz god. 1792. bilježi plemena kojih više nema u Župi: Bunoza, Panžić, Juina, Soko i Lelas. Sve su to plemena župa starog Vrdova. Soko se povratio u Župu iz Runo vica gdje i sada žive.
Najstarija matica krštenih spominje prezimena: Brnas ili Brnasović i Garčić.
Staro pleme Runović vjerojatno je odselilo u Podgoru. Tu ili je izurmrlo, ili je u kasnijim razdobljima promijenilo prezime.
Zadarski katastar spominje plemena kojih više u Runoviću nema: Ćosić, Gluštušić, Glavaš, Rudanović, Sapeta. Prema istom katastru iz 1725. iz Zmijavaca su isčezla plemena: Brnić, Ćelić, Prgomet, Pribisalić, Pavić, Sapeta, Turić i Žarković. Prema Dedijeru Kožuli u Hercegovini odselili su iz Zmijavaca u Mamiće, a odatle se raširili po Hercegovini.

Shematski prikaz stanja stanovništva kroz povijest

God. 1792.   osoba 524 u   86 obitelji
God. 1804.   osoba 652 u 107 obitelji
God. 1808.   osoba 672 u 113 obitelji
God. 1813.   osoba u 714 u 117 obitelji
God. 1843.   osoba 1202 u 183 obitelji
God. 1850.   osoba 1309 u 214 obitelji
God. 1867.   osoba 1564 u 271 obitelji
God. 1886.   osoba 1950 u 328 obitelji
God. 1891.   osoba 1910 u 335 obitelji
God. 1905.   osoba 2716 u 427 obitelji
God. 1913.   osoba 2944 u 426 obitelji
God. 1938.   osoba 3800
God. 1971.   osoba 3900 u 760 obitelji
God. 1978.   osoba 3592

S L I V N O

Povijesno razdoblje do novog vijeka
    
Predhistorijske gomile nalaze se na više mjesta. U predjelu Krivodol postoji brdašce »Gradina« koje nosi ime po starom zdanju ilirskog porijekla. Na njoj je predhistorijska gomila u promjeru od 30 m. Kod Mrkonjića je jedna gomila, a između Marinovića i Prgometa su 3 velike gomile. Kod Grepa je jedna gomila. Predjel narod naziva »Gradina«. Sigurno staro zdanje ilirskog porijekla. Ispod Ravlića kuća ima jedna gomila. Od nje pa do Mrkonjića kuća ide procesija Vel. Petka. Tu se zaustavlja i cijela skupina moli. Na istom mjestu nalazi se nekoliko križeva i vide se ostaci grobnica. Na jednom križu uklesan je polumjesec.
Na nekoliko drugih mjesta nalazi se par manjih gomila. Slivno obiluje nadgrobnim spomenicima koje narod naziva »stećcima«. Oko stotinjak metara od Ravlića kuća prema zapadu u ogradi, uz sam put, nalazi se l stećak bez ukrasa.
Na mjestu današnje crkve morala je nekada biti velika nekropola stećaka. Predaja kaže da se crkva zidala, po zaključku naroda, gdje je bilo najviše stećaka. Ima ih dosta uzidanih u zidove crkve.
Glavna nekropola nalazi se kod Mrkonjića kuća na mjestu nazvanom Grobnik. Na predhistorijskoj gomili nalazi se 9 stećaka sanduka i 20 ploča. S lijeve strane puta nalaze se 2 stećka sarkofaga s postamentom, 23 sanduka i 20 ploča. Na istoj strani ima učelaka na prostim grobovima. Ova je nekropola bila velika, ali stećci nisu osobiti. Jedva je koji ornamentiran. I ovdje su stećci rađali od barbarske ruke.
Od sanduka jedan se ističe svojom veličinom. Dimenzije su mu 1,84x1,25x0,60 m. Gornja ploha ukrašena je spiralnom lozicom. Okomite plohe na sva četiri kraja ispunjene su prikazom cola. Na sjevernoj dužoj strani igraju kolo 4 žene u haljinama do i. Kolo se nastavlja na objema dužim stranama. Svuda su po 3 ženske. Na južnoj, dužoj strani, kolo vodi muškarac i 2 ženske. Na kraju, do muškarca, isklesana je ruka, svinuta u laktu rastvorenom pesnicom. Zbog niskoće polja sve su figure zdepasto prikazane, ruka je također nenaravno debela. To odaje slaba majstora.
Drugi sanduk, na krajevima zaobljen, urešen je uokolo po debljini, po pokrajnim stranama osmolatičnim rozetama izrađenim u visokom reljefu. Još je jedan sanduk ukrašen lozicom na spliralu. Sve je ostalo prazno. 

Novi vijek

    Ime Slivno nastalo je od glagola »slijevati« ili ikavicom »slivati«. Vode s okolnih brda slijevaju se u dolinu koja je bogata ponorima i koji dolazne vode gutaju.
S južne strane Slivna prostire se brdo Kitica s najvećim vrhom Vučjača 821 m nadmorske visine. Predjel između Zeljaka i KovaČevića zove se Radovan. Sa sjeverne strane Slivna nalazi se brdo: Jegulja 716 m nadmorske visine, Gostina s vrhuncem Gnjilovac 549 m nad. visine, te između Podosoja i Slivna vrhunac Slinići 672 m nad. visine. Iznad Anića kuća brdašce se zove Gostinac a iznad Vrdoljaka Zetovan.
Poznata je Brštanova Jama u Jajni u kojoj ima stalagtita. Nije duboka. Kod Zeljaka je Gvozdenica koja ima podzemni hodnik. Prema dizanju vode u njoj, može se nagađati poplava u Slivnu. Ta se događa po prilici svako dvadeset godina. U Gostincu, pri samom vrhu, nalaze se dva ponora.
U Slivnu ima nekoliko bunara koji su se punili ili pune živom vodom. Kod Prgometa se nalaze 2 koja još ljudima pružaju pitku vodu. Ispod Jakovinih kuća zatrpana su 4 bunara okruglog oblika u predjelu Studenci. Kod Mikrutovih kuca nalaze se 4 bunara.
Čitava slivanjska dolina naziva se »Jankov Put«. Narodna predaja priča da je Janko prošao s vojskom i da su popili svu vodu Džumbusulju kod Čala.
Slivno oskudijeva živom vodom. Priča se da je Slivnom nekada tekla rijeka i da su se u Krivodolu nalazili ostaci mlinova. Predaja veli da su u tom predjelu stanovali Turci koji su u povlačenju uništili bunare žive vode.
Od kultura u Slivnu se sadi vinova loza, duhan, krumpir i sočivica (leća). Stanovništvo se u prvašnja vremena dosta bavilo uzgojem stoke. Stanovništvo je selilo prije, a i sada, u zemlje preko mora te u razne države Evrope. Iza drugog svjetskog rata dosta ih je odselilo u Slavoniju. Tko završi škole, taj se više u Slivno ne vraća na stanovanje.

Stanovništvo

    Šematizam splitsko-makarske biskupije iz 1840. dijeli župu na zaselke: Velim, Kostričići i Osoje. Onaj iz 1902. god. dijeli Slivno na: Selake, Zeljke, Mrkonjiće, Bariće, Prgomete, Glavaše, Marinoviće, Kusture, Parlove. Tada na Donjane: Juriće, Glibote, Radalje, Kataviće, Ravliće, Aniće, Jukiće. Slijede Gornjani: Talaje, Radalji, Katavići, Šimunovići, Protrke, Lozine i Kovačevići. Zatim dolaze: Podosoje, Velim, Kostričići, Gale i Vuletić.
Današnja raspodjela bila bi slijedeća:
Crna Gora ili Kostričići s plemenima: Vrdoljak, Mikrut, Gre-i Glavota pridošlica iz drinovacke župe.
 Velim s plemenima: Nogalo, Marinić i Lozina.
Gornjani s plemenima: Selak, Zeljko, Mrkonjić, Barić, Prgo-:, Marinović, Kustura i Parlov.
Donjani s plemenima: Lozina, Protrka i l Prgomet u Loznici. Jakovinama Jakovina. Gornji i Donji Radalji, Glibota, Jurić, ić-Tutić, Katavić, Ravlić, Anić, Jukić, Čale i Vuletić

Shematski prikaz stanja stanovništva kroz povijest

God. 1840.   1062 osoba
God. 1843.   1018 osoba u 165 obitelji
God. 1850.   1116 osoba u 167 obitelji
God. 1867.   1340 osoba u 140 obitelji
God. 1886.   1680 osoba u 262 obitelji
God. 1891.   1702 osobe u 294 obitelji
God. 1905.   2117 osobe u 340 obitelji
God. 1913.   2144 osobe u 345 obitelji
God. 1938.   2380 osobe
God. 1971.   1720 osobe u 350 obitelji
Gdo. 1978.   1363 osobe 

P O D O S O J E

     U Podosoju su sačuvani ostaci utvrde Liskovac. Po onome što je još na okupu može se zaključiti da je još iz vremena Ilira. Kasnije je možda služila i drugim gospodarima. Nalazi se između Protrka i Garaca s jedne strane, Šabića i Karoglana s druge strane. U rimsko doba išla je cesta od Zagvozda preko Krstarica u Slivno a odatle preko Stinica u Podosoje i dalje u Nove (Runović). Župnik Slivna fra Mate Gnječ 29. kolovoza 1886. dobio je pripomoć od 300 forinti za gradnju ceste preko Stinica. Uz sudjelovanje sela svladale su se poteškoće i put je bio gotov do Podosoja. God. 1899. odredilo je Općinsko vijeće u Imotskom da Podosojani moraju raditi put od Podosoja prema Runoviću.

Novi vijek

Selo Podosoje smjestilo je ispod Osoja (842 m). Dosta je siromašno jer se nalazi u kamenjaru ispresijecanom dočićima. U prva vremena živjelo se od sitne stoke te od sadnje duhana, krumpira i nešto žitarica. Stanovnici su selili i u prekomorske zemlje tražeći zaradu potrebnu za život. U poratnim godinama sa stojnim kućama prelazi se u polje. Zadarski katastar plemena Podosoja 1725. stavlja u Runović i Zmijavce.

Stanovništvo

     U selu Podosoje stanuju slijedeća plemena: Buljan, Dragović, Garac, Jerković, Lubina, Gudelj, Protrka, Puljiz i Ždero.
Iz gore navedenog dokumenta iz 1842. znamo da je tada u selu živjelo 37 obitelji. Iz »Stanja duša« župe Slivno, koje je sastavljeno 1816, doznajemo da su u Podosoju stanovala slijedeća plemena: Dragović, Garac, Jerković, Protrka, Puljiz i Ždero.
God. 1965. u Podosoju su živjele 484 osobe.
Župnik Slivna nije nikada vodio posebne matice za selo Podosoje. Sva knjiženja uvrštavala su se u slivanjske knjige i smatrali su se Podosojani župljani te župe kao i ostali stanovnici. Ipak god. 1907. sastavljeno je posebno »Stanje duša« za selo Podosoje. Spominje nestale obitelji: Todorić, Vukoja-Dragović i Lešina.
Šematizam splitsko-makarske biskupije iz 1840. dijeli župu na zaselke: Velim, Kostričići i Osoje. Onaj iz 1902. god. dijeli Slivno na: Selake, Zeljke, Mrkonjiće, Bariće, Prgomete, Glavaše, Marinoviće, Kusture, Parlove. Tada na Donjane: Juriće, Glibote, Radalje, Kataviće, Ravliće, Aniće, Jukiće. Slijede Gornjani: Talaje, Radalji, Katavići, Širnunovići, Protrke, Lozine i Kovačevići. Zatim dolaze: Podosoje, Velim, Kostričići, Čale i Vuletić.

Današnja raspodjela bila bi slijedeća:

Crna Gora ili Kostričići s plemenima: Vrdoljak, Mikrut, Grepo i Glavota pridošlica iz drinovačke župe.
Velim s plemenima: Nogalo, Marinić i Lozina.   
Gornjani s plemenima: Selak, Zeljko, Mrkonjić, Barić, Prgo-;, Marinović, Kustura i Parlov.
Donjani s plemenima: Lozina, Protrka i Prgomet u Loznici. Jakovinama Jakovina. Gornji i Donji Radalji, Glibota, Jurić, Tutić, Katavić, Ravlić, Anić, Jukić, Cale i Vuletić.

Shematski prikaz stanja stanovništva kroz povijest

God.   1840.     1062      osoba
God.   1843.     1018      osoba   u   165 obitelji
God.   1850.     1116      osoba   u   167   obitelji
God.   1867.     1340      osoba   u   140   obitelji
God.   1886.     1680      osoba   u   262   obitelji
God.   1891.     1702      osobe   u   294   obitelji
God.   1905.     2117      osobe   u   340   obitelji
God.   1913.     2144      osobe   u   345   obitelji
God.   1938.     2380      osobe
God.   1971.     1720      osobe   u   350   obitelji
Gdo.   1978.     1363      osobe

Župska pripadnost

Stanovnici Podosoja uvijek su pripadali župi Slivno a pokopavali su se u Runoviću. To nam dokazuje spis iz arhiva župe Slivno. U njemu se nalazi odluka Biskupskog Ordinarijata od 5. srpnja 1842. pisana talijanskim jezikom donosi slijedeći sadržaj:

Podosoje je uvijek bilo težak teret za župnika u Slivnu. Dijelilo ga je od tog sela vrlo strmo brdo Osoje. Po samom smještaju selo više gravitira Runoviću. Pokušavalo se da bi se Podosoje posluživalo iz Runovića. God. 1899. stanovnici Podosoja u molbi Biskupskom Ordinarijatu u Splitu u kojoj mole da se Runoviću dodijeli pomoćnik koji bi posluživao Podosoje. U molbi ističu da bi u njihovu crkvu dolazilo k misi dosta svijeta iz sjevernih zaselaka Runovića i istočnog Podbablja. Spremni su sagraditi kuću za njegovo »pristanišće«.

God. 1914. imenovani su posebni crkovinari za selo Podosoje. Oni se moraju starati za crkveni život u svom selu. Biskupski Ordinarijat 19. rujna 1913. odredio je da se u Podosoju drži svake četvrte nedjelje sv. misa.

God. 1964. župa Runović dobiva pomoćnika. Određeno je da on svake prve nedjelje drži sv. misu u Podosoju. Od te godine župnik Runovića, u dogovoru s crkvenim poglavarima, uzeo je Podosoje kao dio svoje župe.